Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
the supporting actors.
marlon orinoco. [19]
shade staralfur. [22]
° city of devils.
- izmijenjena verzija stare priče pisane također ovdje, na blogu.
|
- i'm not there.
Zbog i za May. Hvala. Kad bi vam netko rekao kako sve zna, svaku ideju i svaku želju, biste li mu povjerovali istog trena ili biste samodopadno frknuli nosom misleći kako vjerojatno znate puno više od te budale? Ili nijedno od toga? Biste li zašutjeli makar nakratko, zamislili se nad samim sobom i blijeda lica odšetali od tog sveznajućeg monstruma? Ja ne želim da vi odšećete od mene. Dapače, volio bih kad biste me saslušali. Moje znanje je poput kapsule pune krvi koju nitko nikada neće moći otvoriti. Neiscrpno je. To nije nametanje, štoviše, to je jednostavna činjenica potkrepljena još jednom činjenicom. Nije vaša krivnja što me ne možete pobijediti. Niste vi krivi što ste živi i zaokupljeni svakodnevnim poslovima i nemate se vremena posvetiti umrloj povijesti i umjetnosti. Prošlost je, avaj, velika učiteljica života. Sve što se može naučiti, naučit će se na pogreškama naših predaka. ALI!; bezvrijedne nam te pogreške ukoliko ih sami ne ponovimo. Komplicirano? Nimalo. Pozivam vas, dakle, prijatelji moji, na svečanost veću od bilokojeg dočeka Nove godine 50-ih godina. Vi ćete ispijati mjehurićav šampanjac i udisati dim cigarete dok ću vam ja - mladić kasnog doba - priopćiti važnu vijest; Ja sam ono što biste vi, sveznajuće budale, nazvali duhom. Nije vijest, ali volim dramatizirati. Rekao sam vam da je to jednostavna činjenica potkrijepljena još jednom, sasvim malom i bezazlenom, činjenicom. Zapravo, naspram sveg ostalog, to i jest mala i bezazlena činjenica. Spremam, dakle, svoje stvari i odlazim. Uskoro ću vam se pojaviti na vratima i ispričati priču koja zaslužuje zahvalne suze i blage osmijehe. Ustreptalih kapaka i znojna čela ispustit ćete, uz nemilosrdne note ove priče, teške suze. I zato želim da se široko nasmiješite i borite. Jer najhrabriji pobjednici nisu oni koji dobiju svaku bitku - već oni koji se bore do samog kraja. *** Predivan pogled sezao je preko zelenih brežuljaka i savršeno mirnog mora do drugog otoka Nólsoya gdje je svaka upaljena baklja na vrhu kućice stvarala dojam proljetnih krijesnica u kasnu noć. Grad je bio okružen jarkim bojama koje su nagoviještale dobro poznati ljetni karneval. Svakog ljeta ona bi stajala na rubu litice i promatrala komešanje tih žarkih zmajeva i zastava dok bi joj noćni huk vjetra mrsio kratku kosu i ljubio sad već isušene ožiljke na tamnim ramenima. Ono što je ona smatrala fascinantnim, drugima je bilo odbojno i, kako su se često izražavali, prljavo stoga je bila prisiljena usamljeno promatrati taj predivno užareni svijet na samoj granici svog grada. Tórshavn, iako je najveći i glavni grad na Farskim otocima i prepun čudesnih životinja, nikad nije bio omiljen među ljudima. Nekoć davno, još jučer zapravo, na ovim područjima odvijala se borba nezamisliva očima smrtnika. Toliko krvi i bijesa nijedan prijašnji kralj nije vidio. Pa ipak, završila se posve mirno, paktom dvaju moćnih vladara zvanih Sjever i Jug. Jedan kralj uzeo je Mjesec, a drugi pak Sunce. Iako su te dvije zvijezde bile robinje svojih kraljeva svejedno su se poslušno izmijenjivale - za svaku zemlju služile su po pola dana. Neko vrijeme je među tim dvjema zemljama vladao mir i sklad dok se nije dogodila fatalna pogreška; Sunce je ušlo u rat s Mjesecom i tako se zarativši odlučili su ostati svatko na svojoj strani – Sunce na Južnoj kruni, a Mjesec u kugli Sjevernog štapa. Od tada Sjever vječno boravi u tami i mraku, sam i opustošen poput užarene pustinje. Tako je od nekoć predivnog i zelenog Tórshavna nastala mračna i hladna zemlja Nord prekrivena svakakvim stvorenjima kojima su to okruženje i klima savršeno odgovarali. Smrtnici su prekinuli sve kontakte s ljudima iz Norda pa više nisu ni znali postoji li ijedna živa osoba ondje. Odlučili su sve ostaviti na vračarijama, babskim tračevima i vječnoj sumnji. Od jučerašnjeg dana, od kobne borbe, prošlo je tisućusedamsto godina i šest mjeseci. Ona još uvijek promatra ljetni karneval sada već sjedeći na rubu i njišući nogama kao da se nalazi na ljuljačci. Mirno pušeći lulu i mrseći kosu, sjetno se osmjehnula kad je začula vesele poklike svjetine s Južne strane. Nešto je tiho dotapkalo iza nje i dok je pomaknula ruku, stvorenje je već sjedilo na njezinom ramenu. „Hej, Hotah“, nježno je okrenula glavu prema malenoj iguani. „Išta novog u šumi?“ Zagledala se u njegove male oči koje su sjajile modrom glazurom. Iguana je meko odmahnula glavom uz blago otvorena usta. Shvatila je što joj želi reći i istog trena svojim prstom nježno podragala njegov bijeli jezik. Hotah je sneno sklopio oči, a kad je prestala napokon je progovorio glasom netipičnim za jednu životinju: „Nastaje sve više i više Ragorra. Ovdje više neće biti sigurno za tebe, koliko god jake moći ti imala.“ Malo je nakrivio glavu, a onda se uz tihi 'tup' spustio na zemlju. Djevojka se ponovno osmjehnula i pogled vratila na udaljeni karneval. „Mislim da se mogu brinuti sama za sebe.“ „Misliš krivo, Nolram“, reče Hotah i uz tiho tapkanje krene natrag prema šumi. Negdje nasred puta naglo se zaustavi i, kao da se premišlja, sporo se okrene i upita: „Koliko ti je stalo do nas?“ „ Toliko da vječno ostanem uz vas“, tiho odgovori. „Toliko da budeš ubijena od jednog od nas?“ Hotah upita s mrvicom razdraženosti u glasu. „Ovdje sam rođena, ovdje ću i umrijeti.“ „Može biti i drugačije, znaš. Samo moraš postupiti suprotno proročanstvu.“ “Ne.“ „Vidim kako gledaš Jug i imaš puno pravo otići odavde. Jug je TVOJE proročanstvo, samo se moraš potruditi ostvariti ga! Zašto se inatiš?“ „Jer te ne želim ostaviti!“ Nolram se naglo okrenula i bijesnim suzama prosiktala otrovne riječi. „Jer... Jer te volim. I nikad te neću napustiti.“ Hotah je neko vrijeme mirno stajao i promatrao djevojku. Iako je imao malene oči, tuga mu je jasno izbijala iz svakog kuta očiju. „A kada ja nestanem... Kada kletva dovrši svoje... Hoćeš li onda otići? Napokon potražiti svoju sreću pod Suncem?“ „To se, hvala nebesima, neće dogoditi još dugo. A čak i onda sumnjam da ću imati snage nastaviti bez tebe.“ „Ne laži! Jaka si, Nolram, jaka osoba i meni za ljubav poći ćeš i pronaći svoj sretan završetak čim me kletva uništi do kraja. Obećaj mi.“ „Ja....“ „Obećaj mi, Nolram!“ Djevojka je duboko disala i promatrala iguanu kako trza glavom i tromo promatra njene oči. „Obećajem.“ „Vjerujem u tebe i u tvoje riječi. Pronađi svoje sretno mjesto“, odlučno reče iguana, a zatim se zatrči prema provaliji i prije nego što ga je glasnim vriskom Nolram uspjela uhvatiti, maleni dječak je napokon u svom pravom obliku letio u bezdan u sada uzburkano more. „Hotah! Hotah!“ vrištala je rukama ispruženim prema mračnom moru. Poklonio joj je svoj zadnji osmijeh prije nego što je nestao u pjeni bijesnog mora i krvavo crvenih pipaka. Hotah je otvorio vrata novom životu, a ona to nikako nije mogla shvatiti. Pustila je demonima da dođu do njenog daha prije nego što se pustila u provaliju za svojim bratom.
01:22 - { 23 } [[:
|
marlon orinoco. [19] shade staralfur. [22] |